Svakodnevno je političko

3. dan konferencije “O čemu i zašto brinemo?”

ck_reg_konf_FB

Omladinski centar CK13 organizuje trodnevnu online konferenciju “O čemu i zašto brinemo? Politika, ekonomija i etika brige u svetlu pandemije COVID-19”. Konferencija će se održati 13, 14. i 15. oktobra putem Zoom platforme i Live streama na našem Youtube kanalu.

Trećeg dana konferencije tema će biti etika, a učestvuju Darko Suvin, Hrvoje jurić, Maja Uzelac i Karmen Ratković.

DARKO SUVIN – Briga ili nasilje

darko suvin

Briga ili nasilje: kako ovo protivrečje otvara uvid u celi sklop zaokreta svetskih vladajućih klasa prema nekoj varijanti fašizma?

Darko R. Suvin, naučni radnik, kritičar, pesnik, rođen je u Zagrebu, Jugoslavija. Studirao je na univerzitetima u Zagrebu, Bristolu, Sorboni i Jaleu, predavao je književnost i dramaturgiju na univ. Zagreb, McGill i gostovao kao nastavnik na 10 univerziteta u S. Americi, Evropi i Japanu. Sada je Professor Emeritus Univ. McGill i član Kanadske Akademije (Royal Society of Canada). Uređivao je časopise Science-Fiction Studies (1973-81) i Literary Research/Recherche littéraire, (1986-95); dobitnik je stipendije Humboldtove Fondacije i Killam Fondacije. Napisao je 26 knjiga i stotine članaka o književnosti i teatru, kulturi, utopiji i naučnoj fantastici, te političkoj epistemologiji, takođe 3 toma stihova. Poslednjih godina bavi se uglavnom SFR Jugoslavijom, komunizmom i anti-utopijom.

HRVOJE JURIĆBriga i skrb: etička značenja i socijalno političke implikacije

hrvoje juric

Recentna pandemijska situacija mnoge je nagnala da ponovno i još dublje promišljaju temeljne filozofijsko-etičke pojmove kao što su moć, sloboda, jednakost, dužnost, korist i pravednost, kojima se pridružuje i „trolist“ jednako relevantnih, a danas veoma frekventnih pojmova – solidarnost, odgovornost i skrb. U ovom će izlaganju posebna pažnja biti posvećena tom „trolistu“, a unutar njega – pojmu skrbi. Razmatrat će se šta znači skrb (brižnost, brižljivost, staranje), kakva je razlika i povezanost između skrbi i brige, zašto je skrb neodvojiva od odgovornosti i solidarnosti, te šta to implicira u aktuelnom socijalno-političkom kontekstu. Kao teorijski okvir poslužiće, s jedne strane, „egzistencijalna analitika“ pojmova brige („Sorge“) i skrbi („Fürsorge“) Martina Hajdegera te „etika odgovornosti“ Hansa Jonasa a, s druge strane, dve varijante „etike skrbi“, ona feministička i ona hrišćanska.

Hrvoje Jurić radi kao profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gde predaje etiku i bioetiku. Zamenik je glavnog i odgovornog urednika časopisa “Filozofska istraživanja” i “Synthesis philosophica”, glavni sekretar Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku i međunarodne naučno-kulturne manifestacije Lošinjski dani bioetike, voditelj Sveučilišnog centra za integrativnu bioetiku Sveučilišta u Zagrebu, predsednik Hrvatskog bioetičkog društva te aktivni član niza drugih naučnih, kulturnih i socijalnih projekata i inicijativa. Pored brojnih naučnih, stručnih i esejističkih članaka u časopisima i zbornicima, objavio je knjige Etika odgovornosti Hansa Jonasa (2010), Iskušenja humanizma (2018), Euforija i eutanazija: akutni zapisi o kroničnim problemima (2019) i Tekst i kontekst bioetike (2019), a bio je i suurednik zbornika Filozofija i rod (2005), Filozofija i mediji (2014) i Integrativno mišljenje i nova paradigma znanja (2019). Uz to se bavi i poezijom, te je do sada objavio pet pesničkih knjiga.

MAJA UZELACNa rubu etike brižnosti

maja uzelac

Etika brige ili brižnosti privukla me davno – pre tridesetak godina – zato što je rodno obilježena i što su žene posredstvom tog diskursa počele tragati za sebstvom, svojim potrebama i interesima. Etika brige je potaknula artikulaciju odnosno stjecanje ženskog glasa u znanosti i politici.

No, kako danas stoji s etikom brige?

Etika brižnosti je kontekstualna, podrazumijeva uzajamnost, povezanost bića, interakciju, međusobne odnose, pružanje i primanje pomoći i njege, utjehe, priznanja, poštovanja i empatije. Kao institucionalna – zdravstvena i socijalna skrb ne mora biti uzajamna, a danas se pod sveprisutnom željom za profitom (koja je postala legitimnom – tj. moralno neupitnom) sve više urušava i privilegizira, a u interpersonalnim odnosima u obitelji ostaje još uvijek kao rad koji obavljaju žene u svojoj tradicionalnoj ženskoj ulozi. Njima je mjesto u sferi privatnog, a zanimljivo je da se čak i cijela evropska filozofija (od Hobbesa do Rawlsa) potrudila da pod sferu privatnog subsumira sve odnose kao što su: srodstvo, prijateljstvo, ljubav, spol, obitelj – tj. na njih se ne odnose pojmovi pravednosti, odnosno principi društvenog ugovora, nego oni ostaju u području osobnog tj. privatnog odlučivanja. Cijelo područje ljudske aktivnosti, prehranjivanje, ljubav, briga/skrb za druge, reprodukcija i njega, briga za odrastanje i život – ostali su i u modernom građanskom društvu ženina stvar.

Istovremeno to je područje teorijski isključeno iz moralne i političke sfere i pridodano području tzv. “prirode”. A kada se govori o tzv. prirodnom i društvenom stanju – prirodno se stanje imaginira kao postojanje atomiziranih pojedinaca, kako u religijskom štivu tako i u filozofskom. A postojanje konkretnih pojedinaca u porastu individualizma i narcisizma sve bolje uvodi proces “kako biti nesretan”.

Osvrtom na Kohlberg-Gilligan kontroverzu, poznatu mnogima u sferi psihologije razvoja osobe i u području teorije moraliteta i teorija odgoja kao i u feminističkoj epistemologiji, ukazala bih na problematiku rodne perspektive u definisanju spoznajnog subjekta i pojma i područja moraliteta: “ženske” se vrijednosti okupljaju oko pojmova odnosa i povezanosti, a “muške” oko pojmova separacije i autonomije. Na kraju – etika skrbi i brižnosti stoji u odnosu na etiku prava i pravednosti, a posebno etiku neovisnosti i slobode – kao drugorazredna, niža vrsta razvoja i shvaćanja moraliteta.

Maja Uzelac je diplomirala “čistu” filozofiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu, magistrirala i skoro doktorirala na Fakultetu političkih nauka. Završila je i niz interdisciplinarnih tečajeva i doškolovanja: iz psihologije (kod Marshala Rosenberga i Arnolda Mindela), mirovne edukacije (kod Pierre Weila i Betty Reardon), medijacije (kod Janett Riffkin) i letnji kurs Theories of Gender in Culture na CEU u Budimpešti. Sve je poslove radila unutar rascepa između aktivizma i akademizma: predavala je rodne studije na letnjim kursevima ljudskih prava na Filozofskom fakultetu u Utrechtu; vodila radionice rešavanja sukoba za profesore visokih škola i učilišta u Budimpešti; asistirala kao predavač na međunarodnom kursu “Dijalog u podijeljenoj zajednici” na IUC u Dubrovniku; imala čast da bude plenarna uvodničarka i voditeljka pedagoških radionica na “Prvom međunarodnom kongresu o transformaciji obrazovanja“ u Meksiku. Filozofkinja po struci, ušla je na stražnja vrata u sistem – predavala je kao profesorica društveno-humanističkih predmeta u elitnoj Matematičkoj (XV) gimnaziji, da bi onda ušla na prednja vrata u svoj “dugi marš kroz institucije”, u Ministarstvo obrazovanja – kao viša republička savetnica u izradi kurikuluma tzv. jugosl. obrazovne jezgre za predmete filozofije, sociologije, psihologije, logike, osnova marksizma, kasnije etike, te filozofije znanosti. Uz podršku svojih nekadašnjih učenika bila je kandidatkinja stranke Zelenih na prvim parlamentarnim izborima 1991.godine. Kao urednica u javno-privatnoj izdavačkoj kući “Školska knjiga” pokrenula je novi pristup sadržajima i metodici rada s udžbenicima, te pokrenula cele serije i biblioteke iz filozofije, sociologije, politologije i psihologije (“10 knjiga Hrestomatije filozofije”, “Nacija – zamišljena zajednica”, “Leksikon temeljnih pojmova politike”). Istovremeno je vežbala dopolavoro aktivizam – osnovala je ili pokrenula s probuđenim mladim aktivisti/ca/ma niz novih civilnih inicijativa i organizacija (grassroot udruženja): Antiratnu kampanju, Centar za kulturu mira i nenasilja, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Miramida edukacije… Kao voditeljka velikog broja programa i projekata obrazovanja za mir, ljudska i dečija prava, nenasilnu komunikaciju i medijaciju, proputovala je radno celu Evropu, radeći s onima koji rade za i s drugima, bili to članovi nevladinih organizacija, socijalni radnici, učitelji i nastavnici, pedagozi i psiholozi, sudije i advokati, vaspitačice, pomoćnici u nastavi, studenti, srednjoškolci. Začetnica je rada u obliku iskustvenih interaktivnih radionica, a razvila ih je u nizu priručnika (prevedenih dosad na engleski, hebrejski i arapski – za primenu u školama interetnički podeljenih zajednica). Kao majstor grupnog procesnog rada u obliku radionica postigla je međunarodni ugled delujući osam godina u glavnom odboru internacionalne mrežne organizacije DARE (Democracy and Human Rights Education) sarađujući s brojnim evropskim neprofitnim organizacijama na širenju kulture mira i nenasilja i multipliciranju edukovanih voditelja i aktivista. Za svoj rad u tom području dobila je više priznanja i nagrada.

KARMEN RATKOVIĆ – Previše etike u etici brižnosti

karmen ratkovic

Pričat ću sasvim osobne priče, o svojima brigama za bližnja bića i naš οἶκος. I o muci i težini koju s tim imam, pogotovo kada bližnjima moja briga ne samo da nije dovoljna, nego je često i nepodnošljiva. I o svim unutarnjim konfliktima i krivnjama koje ih prate. I o tome gdje je tu radost.

Temeljna muka mi je – ne samo misaona, nego i ona usred činjenja i stanja brige – u jedinstvu pitanja: za koga i kako i koliko da brinem? (Pitanje ‘zašto’ ovdje i nije moguće, utoliko što je post festum. I kao takvo ne pripada biću brižnosti.)

Kada mi uspije osvjestiti kako se osjećam kada brinem, suočavam se s neizbježnim i banalnim – da je (moja) briga temeljno određena odmakom od sebe. A sama refleksija o tome me pak istodobno udaljava od pukog stanja prisutnosti uz biće za koje brinem, koje mi se uvijek iznova i konačno otkriva kao najstvarniji oblik brige, kao upravo najviše prožet njezinom supstancom. Naprosto, prisutnost. Odnosno, svjedočenje egzistenciji toga konkretnoga bića i njegova svijeta.

Pričat ću usput i o štivima i njihovim autoricama i autorima kojima se sklanjam u časovima malodušnosti, a na koje sam i nenamjeravajući naišla u okviru svojega teorijskog bavljenja etikom brižnosti.

Kada se u naslovu pitam nije li previše etike u etici brižnosti, slutim da nam je uz nju previše racionalnoga. Izgleda mi da u kanonskom etičkom diksursu, kojim je u jeziku neminovno zahvaćena i etika brižnosti – ne uspijevamo međusobno podijeliti osjećaje, konflikte, strepnje i nade koji utječu na naše konačne izbore. Uglavnom iznalazimo i dijelimo opravdanje svojih postupaka, a ne ono što nas iznutra, svjesno i/ili nesvjesno – pokreće u brizi za druge i za naš zajednički svijet. Pri tome mi se u svakom govorenju o etici brižnosti (i etici uopće) najvažnijom čini razlika između brige koja nam se događa u konkretnom življenju i one koja se, kako to kaže Nel Noddings, odnosi na obavezu prema samoj mogućnosti brige.

Karmen Ratković je diplomirala istoriju umetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i studirala arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavala se u SAD-u, Danskoj i Mađarskoj. Na Interuniverzitetskim studijama u Dubrovniku pohađala je doktorske studije Filozofija znanosti, na Central European University u Budimpešti pohađala je kurs Theories of Gender in Culture, te doktorske studije Gender Studies. Od 1989. do 2002. godine predavala je u XV. gimnaziji u Zagrebu i na International Baccalaureate School. Koautorka je udžbenika likovne umetnosti, te autorka istoimenog priručnika. Aktivno je delovala u projektu Community Art – Umjetnost zajednice u kojem je koordinisala rad Škole umjetnosti zajednice. Osnivačica je udruge Mali korak – centar za kulturu mira i nenasilja (1995) u kojoj je bila dugogodišnja programska koordinatorica. Osnivačica je i Centra za ženske studije gde je predavala kolegijum Ekofeminizam i procesni rad, te Centra za mirovne studije u kojem je predavala kolegijume o mirnom rešavanju/transformaciji sukoba.