Glasilo

Još uvek plešemo na zgarištima

Marko Pogačar

Januarski gost Krokodilove kuće za pisce u Beogradu bio je pesnik Marko Pogačar. Omladinski centar CK13 nije propustio priliku da u okviru svog književnog programa ugosti Pogačara, kao i Anu Pejović, jednu od pokretačica i voditeljku Krokodila. Marko Pogačar je rođeni Splićanin, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i opštu istoriju. Do sada je objavio četiri knjige pesama, tri knjige eseja i jednu zbirku kratkih priča, a bavi se i prevođenjem sa engleskog, uglavnom savremene američke lirike. Višestruko je nagrađivan u svim žanrovima u kojima se oprobao, a njegovi tekstovi su prevedeni na tridesetak stranih jezika. Sa Markom smo razgovarali o mnogim temama, šta se nauči o sebi kroz proces pisanja, o tome kako malim koracima menjati dominantne politike, o bližoj i daljoj prošlosti, ali i o aktuelnoj situaciji u našim postjugoslovenskim društvima.

Krenimo redom, kako je izgledalo odrastanje u Splitu devedesetih godina? Koliko te neke stvari iz tog perioda i danas određuju?

Odrastao sam, uvijek mi se činilo, sasvim sretno, uglavnom u svom rodnom gradu tim krajem osamdesetih i devedesetih godina. Dolazim iz tipične srednjoklasne jugoslavenske obitelji (majka poštanska službenica, otac oficir JNA) koja se nikad nije opterećivala nacijama i vjerama, iz miješanog braka, iz kuće u kojoj, i kad se imalo malo, koliko pamtim, nikad ništa nije nedostajalo. Na malo smo doduše, kao i najveća većina u to vrijeme, bili i navikli, i ništa nam tako nije falilo. S ratom smo imali sreće. I mi i grad, za razliku od onih koji su ga branili, ali i dobrog broja njegovih stanovnika ‘pogrešne’ nacionalnosti. Za razliku od onih čije su stvari letjele kroz prozore nebodera da bi se unutra uselili pravovjerni, pravokrvni i naoružani, mi smo uspjeli ostati u svom vojnom stanu, izgurati nekako tu prvu polovinu devedesetih. Druga polovina bila je više i svjesnije moja. Tad nas je opako gazila ‘tranzicija’, raznorazni njezini aspekti. Bilo je dosta gadno, zapravo, tih devedesetih godina, splitski asfalt nije bio baš mekan. Horsa i svega ostalog na svakom koraku, upadali smo stalno u neka sranja, ali nam je to tada bilo skroz okej. Bili smo mali pankeri i sve nam je to nekako čak i pasalo. Da smo uronjeni u nešto na što sasvim opravdano možemo biti bijesni, mada toga uvijek ima i više no dovoljno. Tek iz današnje perspektive mi se čini da smo zapravo jako puno pili, bili se (uglavnom su mlatili nas), baktali se s policijom i ostalo, za jednu grupicu mahom četrnaest i petnaestogodišnjaka. Bila su takva vremena, ali uvijek su, čini se, neka takva vremena, i sve bih to ponovo. Ipak, pred kraj gimnazije mi je bilo savršeno jasno da je sa splitskom rutinom gotovo, da se treba spakirati i zbrisati. Puno su mi u to vrijeme značili bendovi sa kojima sam svirao, ta hardcore-pank scena, fanzini, Feral i Arkzin. Onda sam otišao na studij u Zagreb.

Kao student, učestvovao si u demonstracijama i blokadi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za razliku od nekih nedavnih protesta studenata u Srbiji, ta pobuna je imala širu konotaciju. Možeš li nam reći nešto više o svemu tome, kako je to izgledalo i da li je od toga nešto dobro ostalo?

Bio sam na neki način dio te priče, kao i mnogi drugi, čitavih nekoliko generacija studenata i nastavnog osoblja Filozofskog, ali i mnogih drugih fakulteta. Jednostavno se nije moglo ne biti tamo. Ta se borba pokazala za našu generaciju, za oštrenje njenog političkog horizonta i pokušaj pretvaranja apstraktnih koncepcija u itekako opipljivu praksu, na više načina formativnom. Mnogi su se sjajni ljudi oko te priče prvi put okupili i angažirali, da bi kasnije nastavili s različitim tipovima političkog rada, redom trenutačno prijeko potrebnim aktivnostima. Te su blokade, politike i strategije koje su iza njih stajale, ali i kao Događaj, iz temelja promijenile dio hrvatskog medijskog prostora i, što je još važnije, unutarnju dinamiku do tada uglavnom mrtve ljevice. U principu gotovo sve što se u hrvatskoj danas može podvesti pod lijeve politike bez fige u džepu, takozvana ‘nova ljevica’, na neki je način izašlo iz kabanice tih blokada i borbi za zagrebačke javne prostore koje su ubrzo uslijedile.

Poklonici totalitarnih ideologija, religija i nacionalizama obično time popunjavaju onu prazninu u sebi koju često nazivamo smisao života, a koju je Kiš jednom opisao kao neizvesnost oko toga odakle smo i kuda idemo. Jesi li ti počeo da pišeš poeziju kako bi popunio tu prazninu ili iz nekih drugih razloga?

Poeziju sam počeo pisati, to mi se danas čini, iz čiste ljubavi prema snazi jezika, njenom ogromnom transformacijskom potencijalu. Nekoj neobičnoj ljepoti koju sam ondje nalazio intenzivnije i više nego drugdje. Ali nisam o tome tada razmišljao. Pisao sam, nije me zanimalo zašto. Kroz proces pisanja se, naravno, uvijek nauči dosta o sebi i onome nečemu izvan. Nauče se dobre i loše stvari, katkad i sasvim odvratne. A praznina je uglavnom dobra kakva jest, nije je uopće nužno popunjavati.

Učestvuješ i u uređivanju dva književna časopisa, Quorum i Zarez. Čini se da je poslednjih godina porastao broj mladih pisaca na ovim prostorima, ali isto tako to kao da nije dovelo do povećanja broja čitalaca. Činjenica je da kvantitet ne rađa i kvalitet, ali da li misliš da je veći deo problema na strani izdavača ili tih novijih generacija?

To su dosta složena pitanja, predugo bi trajalo da se upuštamo u razgovor o svakom pojedinom segmentu. Najopćenitije, čini mi se da se prečesto ispušta iz vida da je riječ o sistemskom pitanju, odnosno problemu. Kultura i njezini proizvodi, pa tako i proizvođači, nisu uvjetovani nekom kozmičkom magijom ili ne znam kakvim psihodeličnim mambo-džambom, nego prije svega materijalnim uvjetima njihove proizvodnje, koji su opet izravno uvjetovani dominantnim politikama. Jedino mijenjanjem potonjih vršimo zaista ozbiljne zahvate u kulturnom i drugim poljima. Sve ostalo je manje-više kozmetika. Iako, nikakvih se progresivnih zahtijeva i mjera ne treba unaprijed odricati. Čini se da smo trenutno prepušteni taktici malih koraka, što nije uvijek loše. Loše je, najgore u ovom kontekstu, naturaliziranje hegemone ideologije i djelovanje unutar njenih obrazaca. Pristajanje na diktaturu mutnih i često maničnih utvara, poput na primjer famoznog ‘slobodnog tržišta’…

Sve češće se raspravlja o prekarnoj poziciji umetnika i kulturnih radnika, da li misliš da je uopšte moguć drugačiji model u ovakvom društvenom uređenju?

Drugačiji model je uvijek moguć, pa i u ovakvom uređenju. Ta činjenica, naravno, to isto uređenje nipošto ne opravdava.

Zahvaljujući raznim književnim nagradama, stipendijama i rezidencijalnim boravcima obišao si dobar deo Evrope. Koji grad je na tebe ostavio najjači utisak, ali ne u onom turističkom smislu, već više kao neki kultur-šok koji si doživeo, bilo pozitivan ili negativan?

Rijetko što na mene ostavlja dojam u turističkom smislu, pretpostavljam tu i tamo poneki skajlajn ili pejzaž. Nešto je nezaustavljivo površno, suštinski odvratno u turizmu. Putovanje je, barem za mene, nešto turizmu iz osnove suprotno. A mjesta volim mijenjati često, putovao sam kad god sam mogao i prije nego sam počeo pisati. Od gradova u kojima sam živio i koje smatram svojima najbolje sam se osjećao u Berlinu, iako nikakvog posebnog kultur-šoka nije bilo. Današnji su velegradovi ionako sami po sebi neka vrsta anulatora kultur-šokova, mahom su toliko heterogeni da je u njima teško iznenaditi ili biti iznenađen. Volim Berlin u njegovoj specifičnoj, historijskoj i geopolitičkoj kompleksnosti, kao i nepodnošljivu lakoću njegovih dnevnih ritmova. Odgovara mi i privlači me i sasvim onkraj pop-kulturnog hajpa na čijem valu sad jaše, pogotovo posljednjih desetak godina. Odvratnom vremenu unatoč.

Na nedavnim izborima Hrvatska je dobila novu predsednicu, reklo bi se očekivano, ali je mnoge iznenadio odličan rezultat mladog aktiviste Ivana Sinčića. Ipak, za razliku od lidera grčke Sirize ili španskog Podemosa, čini se da Sinčić odbija da se ideološki deklariše. Kako gledaš na sve to i da li ti sam imaš potrebu za deklarisanjem, van ili unutar književnosti?

Osnovna aktivnost organizacije Živi zid, iz koje Sinčić dolazi i koja se sada, nakon uspjeha na predsjedničkim izborima, pred one parlamentarne ubrzano partijizira, je nešto što treba podržati – radi se o fizičkom sprječavanju deložacija stanara iz bankovnim ovrhama oduzetih nekretnina, često zbog smiješnih i lihvarski generiranih dugova. Njihov daljnji politički angažman nešto je sasvim drugo, i za mene veoma maligno. Nipošto ne podržavam Sinčića, niti mislim da, kao i njihov još u doba studentskih nemira prokazani ideolog Pernar, ima bilo što zajedničko s lijevim politikama. U pitanju je šarlatanski i potencijalno vrlo opasan populizam. Nedavno objavljeni nacrt njihovog programa nešto je potpuno nesuvislo i suludo, kontradiktorno gotovo po svakoj točki. A što se ideološkog deklariranja tiče – upravo njihovo izbjegavanje toga pitanja i navodna ‘neideologiziranost’ najbolji je dokaz vrlo jasnoga političkog svrstavanja. I to na pogrešnu stranu. Njihov uspjeh na predsjedničkim izborima bio je za mene očekivan – konstelacija u političkom polju je takva da je mladi, negativnim simboličkim kapitalom i stranačkim teretom neopterećeni kandidat, koji ne dolazi iz političke klase te nastupa s radikalno populističkih pozicija, titrajući prije svega socijalni nerv, i u okamenjenom dvopartijskom sustavu morao osvojiti značajan broj glasova. Njihov uspjeh ipak signira i jedan maestralan poraz – poraz ljevice koja taj prostor nije uočila, ili, preciznije, nije imala organizacijske snage i kapacitete da ga popuni. Sinčićev uspjeh ljevici je bolna pljuska koja će dugo zvoniti. Ipak, čini se da je ovaj udarac pao na pravo mjesto, neke se potencijalno vrlo zanimljive stvari trenutačno kuhaju u tom spektru. Živi zid bi, na kraju, za ljevicu mogao biti na neki način i koristan.

Bio si januarski gost Krokodilove kuće za pisce u Beogradu, obišao si još neke gradove u Srbiji i Kosovu… Da li sada imaš potpuniju sliku o ovdašnjim prilikama i neprilikama i generalno kakvi su utisci?

Često sam u Srbiji, pogotovo u Beogradu i Vojvodini, tako da se ne mogu pohvaliti pretjerano novim uvidima. Mnoga sam mjesta ipak vidio prvi put, odvezli smo se recimo do Đerdapa, stigao sam i do Trepče, do Mitrovice. Tužno je koliko je ruševina, nevoljnih spomenika jednoj ozbiljnoj zemlji moguće susresti putem… Ne mislim pritom samo na Srbiju. Mnoge stvari oko nas, čini se, još se uvijek i iznova otkrivaju kao zgarišta i ruševine, iz dana u dan razotkriva se njihov pravi karakter. A na tim se zgarištima najčešće još i razulareno, posve glupavo pleše.
Suradnja s Krokodilom bila je kao i obično sjajna, u svim aspektima. Krokodil je za naše krajeve još uvijek egzotična životinja, a jedan ovakav trebao bi svakako postati sveprisutna, domaća.

Razgovarao: Đorđe Majstorović

U nastavku možete pročitati nekoliko pesama Marka Pogačara.

ŠTO JE TO OBOD?

Obod je kategorija. izraz tradicije, čvrsti
rub koji ne valja prijeći. njegovu riječ ne
osujećuju: pod obodom je najčešće glava,
kuća, rijetko i drsko ništa. glava se, ako je
kravlja, probuši čeličnim klinom. krava se
priveže lancima o vlažne zidove staje, zatim
se snažno udari. krv koja krene krv je domo-
vine. nju je krava, zubima, za se dugo svojatala.
ako je glava kokošja ona se otrijebi sjekirom.
kokoš se samo uzme, prenese na drugo mjesto,
položi na panj i na vrat se brzo & hladno sruči sječ-
ivo. kokoš još neko vrijeme urliče, ali je nitko
ne čuje. kunić se kolje pismenim, golim rukama.
krv ostaje unutar tijela i kola, sa svojom sumnjivom
prošlošću. uši, na kojima je iz tvoje ruke do sada
visio miruju, kao da se u šumi ništa ne čuje, ništa
ne dešava. polja miruju. zemlje miruju. domovina
od nekud kapi, a ljudi skupljaju grožđe. ogromna
je vrućina. što je to obod i što pod obodom ima?

PERMANENTNA REVOLUCIJA JEZIKA LJUBAVNE POEZIJE. UMORNIM TROCKISTIMA

Kako, godine 2007., pisati ljubavnu poeziju?
ovo je vrijeme gusto od ljubavi.

svi nas, naime, umjereno vole.
teorija govori o potpunom izostanku kretanja.

tržište kaže: ako govoriš o ljubavi,
govoriš o bogu, ili obrnuto.

Pogačar misli: sve je bog = bog je ništa.
bombarder prepun opasnog značenja.

ali negdje u kutku te ljubavi, kada je pritisneš uz zid,
izrasta nešto bezrezervno.

rezervat uzimanja i davanja.
i u njemu baobab čijom se krošnjom uspinješ k nebu.

na kraju znaš: jedina strašnija stvar od fašizma
je umjereni fašizam.

LIJEPO JE

Lijepo je disati proljetni zrak na Soči
i pri tom ne biti mamuran.
upijati kapljice s izvora i onda u njima teći.
lijepo je dobro se osjećati. imati snage
za bilo kakav oblik vjere koja ne naudi drugome,
dakle, ne imati.
također je lijepo živjeti u Bosutskoj
i vjerovati da ona postoji.
svakog jutra ući u trgovinu i kupiti kruh, jesti ga
nad novinama koje si našao u pošti.
lijepo je kad te pošta pronalazi i kad ti možeš pronaći poštu.
pronalaženje je, općenito, lijepo.
pronaći poznato lice kada prolaziš pored stadiona
ili lošeg sveučilišta. podsmijeh je lijep.
lijepo je pronaći točku.
nož za mazanje koji si odavno izgubio i sad je svilen.
bataljun paradnih anđela spušta željezne uši
i to već graniči sa strašnim. sve graniči sa strašnim,
i to je također lijepo.
odlijepiti žvakaću s đona lagane cipele, zlo koje ti
poremeti ravnotežu i objasni gravitaciju.
Newton je lijep. Brodski je lijep.
barikade su srce umjetnosti i to je nepotkupivo.
kad svira savršen punk kad se ugleda Anna Karina kad se
pomrači mjesec kad se podignu zastave kad se
razdijeli mrtvo more. šetati je lijepo. utopiti se.
što je za mene lijepo za druge je opasno.
teško disati jer je zrak zasićen borovima. govoriti hrvatski.
klizati. također vrijedi i obrnuto.
lijepi su prozori koje možeš otvoriti
i kroz njih dotaknuti oblake. Mosor je lijep.
lijepo je hodati, penjati se i vjerovati u vrh, znati
koje je godine završio rat kada je dan oslobođenja poštovati
dan žena majčin dan voljeti ljubičice,
skidati se. padati. biti siguran da padaš, a onda se prenuti.
buditi se. rezati. ispucavati nepotrebno duge rafale tvog imena,
biti sustavno tragičan.